ANALIZA – Burna istorija kriket diplomatije

Piše: Iftikhar Gilani

ANKARA (AA) – Iako je Pakistan preplavio osjećaj deja vua nakon što su kriket timovi Novog Zelanda i Engleske najednom odustali od turnira u toj zemlji, kriket kao igra je često priskakao u pomoć Južnoj Aziji kako bi se izbjegli ratovi i napetosti u mnogim ključnim trenucima.

Iako je hokej i dalje nacionalni sport Indije i Pakistana, samo je kriket usko povezan s nacionalnim i međunarodnim odnosima.

Počevši od Rimljana koji su gladijatorska takmičenja koristili kao način da odvrate javnost od kritikovanja svojih vođa, sportski događaji popravljali su odnose na globalnom nivou. Međutim, igre su povremeno izazivale i sukobe, poput “Nogometnog rata” između El Salvadora i Hondurasa 1969. godine koji je izazvan kontroverznom fudbalskom utakmicom.

Pet godina nakon što su Indija i Pakistan stekli nezavisnost usred najgorih nemira i rata u Kašmiru, lideri obje zemlje odabrali su kriket kako bi obnovili međusobne kontakte. Pakistanski kriket tim stigao je u Indiju kako bi odigrao probnu seriju 1952. godine, koja je uključivala neke igrače koji su igrali za nepodijeljenu Indiju.

Kada je 1955. godine indijski tim stigao u Pakistan na uzvratni turnir, granični prijelaz Wagah je jednom ostavljen otvoren i 10.000 indijskih navijača otputovalo je gledati probnu utakmicu u Lahoreu. Onima koji su živjeli u indijskom pograničnom gradu Amritsaru bilo je dopušteno da se svake noći vraćaju svojim kućama.

Tenzije između dviju zemalja narasle su 1986. godine kada je Indija pokrenula operaciju Brasstacks – veliku kombinovanu vojnu vježbu u pustinjama države Rajasthan usred pobune i separatističkog pokreta Sikha u indijskoj provinciji Punjab.

Svjetski stručnjaci za sigurnost opisali su ove ratne igre kao “veće od bilo koje vježbe NATO-a” te kao “najveće od Drugog svjetskog rata”. Pakistan je brzo odgovorio potezima svojih snaga, prvo mobilizirajući cijeli 5. korpus, a zatim i Južnu zračnu komandu, u blizini indijske države Punjab. U januaru 1987. Pakistan je stavio svoje nuklearne instalacije u stanje “visoke pripravnosti”.

– Kriket diplomatija

Kako se kriza pojačavala, tadašnji predsjednik Pakistana Ziaul Haq dobio je poziv od Upravnog odbora za kriket (BCCI) da pogleda meč između dvije reprezentacije u februaru 1987. Iako se Ziaul Haq nije službeno sastao s tadašnjim indijskim premijerom Rajivom Gandhijem, njih dvojica su se kratko sastali u loži aerodroma. Prema izvještajima BBC-a, Haq je rekao Gandhiju da Pakistan ima nuklearnu bombu.

Behra Manan, savjetnica Rajiva Gandhija, kasnije je napisala da je Ziaul Haq uputio strogu poruku da će u slučaju da sukob izmakne kontroli upotrijebiti nuklearna dugmad. Napetosti su se ubrzo smanjile, a mjesec dana kasnije obje zemlje su se složile da povuku 150.000 vojnika iz oblasti Kašmira, nakon čega je uslijedio drugi sporazum o povlačenju još vojnika u pustinjskom području.

Nakon što su Indija i Pakistan izveli nuklearne probe u maju 1998. godine, napetosti su ponovo iscrpile južnu Aziju, sve dok tadašnji premijer Pakistana Nawaz Sharif nije odobrio prijedlog pakistanskog odbora za kriket (PCB) da se kriketskom timu omogući putovanje u Indiju. To se poklopilo odlukom tadašnjeg indijskog premijera Atala Biharija Vajpayeea da autobusom otputuje u Lahore kako bi oživio bilateralne odnose. Obje zemlje potpisale su Lahore deklaraciju, koja je, između ostalog, uključivala sporazum o nuklearnim i konvencionalnim vojnim mjerama za izgradnju povjerenja (CBM).

Tadašnji predsjednik Pakistana Pervez Musharraf 2005. godine otputovao je u Indiju kako bi gledao kriketski meč u New Delhiju. On je u Indiji boravio tri dana, a posjeta je pretvorena u punopravni samit, na kojem su se obje zemlje složile da započnu zakašnjele razgovore kako bi pronašle rješenje za spor oko Jammua i Kašmira.

Nakon što su teroristički napadi 2008. godine u indijskom trgovačkom gradu Mumbaiju ponovo poremetili bilateralni proces, tadašnji premijer Manmohan Singh pozvao je svog kolegu Yusufa Razu Gilanija da 2011. godine pogleda kriketski meč kako bi oživio mirovni proces.

Stručnjaci vjeruju da za razliku od drugih sportova kriket ima svojstvenu sposobnost za izgradnju kontakata. Pišući u “Enciklopediji svjetskog sporta: od antičkih vremena do danas”, autori David Levinson i Karen Christensen tvrdili su da trajanje probne utakmice – sedam sati dnevno tokom pet dana – omogućava gledateljima ne samo međusobnu interakciju već i interakciju sa igračima.

“Često postoji komunikacija između igrača na terenu i gledalaca, kao i između igrača u protivničkim timovima. Struktura utakmice je takva da postoje periodi intenzivnog uzbuđenja praćenih zatišjem u djeliću, to potiče raspravu i osporavanje, brbljanje i ogovaranje, a sve to pomaže stvaranju mogućnosti za izgradnju prijateljstva neuobičajenog u drugim sportovima”, naveli su autori.

– Razlike u pristupu

Nadalje, kriket je jedini sport koji ima sposobnost ujediniti vjersku, etničku, plemensku, jezičku i klasnu raznolikost u obje zemlje.

Studija koju je provela istraživačica Emily Crick sa Univerziteta u Bristolu otkrila je da su pakistanski lideri u dva navrata koristili kriket utakmice kako bi prisilili visoke, ali nezvanične sastanke sa svojim indijskim kolegama, Indija je, naprotiv, kriket koristila kao oblik diplomatske sankcije – tvrdeći da se kriket ne može igrati dok Pakistan podržava pobunu u Kašmiru.

Varun Sahni, istraživač koji piše o pitanjima nuklearnog odvraćanja, primijetio je da je Indija često “sekuritizirala” kriket ne dopuštajući bilateralne utakmice. Nakon otmice leta kompanije Indian Airlines u decembru 1999. godine, Indija je otkazala svoju turneju u Pakistan i povukla se s drugog azijskog probnog prvenstva.

Dok su kriket mečevi između dvije zemlje nastavili uprkos eksploziji voza Samjhauta Expressa, koja je u februaru 2007. ubila mnoge pakistanske putnike, napadi u Mumbaiju 26. novembra izbacili su iz kolosijeka predloženu seriju utakmica u Pakistanu koja je zakazana za februar 2009. Pakistanskim igračima također je zabranjeno da igraju u indijskoj Premier ligi u organizaciji BCCI.

Ali ovaj diplomatski pritisak nije bio dosljedan jer je uvijek bilo dozvoljeno da se utakmice nastave.

Kriket diplomatija između Indije i Pakistana ima burnu istoriju. Ponekad je služila kao ledolomac; ponekad je samo označavala varljivo zatišje pred novu oluju.

Dok su Novi Zeland i Engleska otkazali svoje učešće na turniru u Pakistanu navodeći kao razlog zabrinutost za sigurnost, 2002. godine hokejaški tim SAD-a je u istim okolnostima učinio je isto, napustivši turnir u toj zemlji svega osam sati nakon dolaska.

Kasnije se ispostavilo da je krivotvoreno pismo tadašnjeg indijskog predsjednika KR Narayanana poslano faksom u Bijelu kuću u Washingtonu da postoje sigurnosna pitanja u zemlji i da će Indija i Pakistan uskoro krenuti u rat. Umjesto provjere pisma, SAD su evakuisale tim.

Nakon što je stvar proslijeđena policiji, otkriveno je da iza svega stoji bivši hokejaš, kojem je uskraćena prilika da igra međunarodne utakmice. Iz frustracije je krivotvorio pismo i potpis indijskog predsjednika kako bi Indijsku hokejašku federaciju naučio lekciju. Uhapšen je i kasnije smješten u zatvor u Tiharu u Delhiju.

* Mišljenja iznešena u ovom tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).

Na internet stranici Anadolu Agency (AA) objavljen je samo dio sadržaja vijesti koje su putem našeg Sistema protoka vijesti (HAS) dostupne korisnicima. Molimo da nas kontaktirate za pretplatu.