ANALIZA – Samit EU – Zapadni Balkan i oko njega
[ad_1]
Piše: Abdulvehab Ejupi
– Autor je istraživač i šef Balkan Deska u TRT WORLD-u
ISTANBUL (AA) – Godišnji samit lidera Evropske unije i Zapadnog Balkana u Slovenskom Brdu kod Kranja uključivao je ručak, porodične fotografije, osmijehe i svu uobičajenu rutinu, ali bez odluke ili napretka u procesu proširenja, sve što je postignuto bila je „reafirmacija“ veza.
Jacques Delors, bivši predsjednik Evropske komisije, napisao je da je “Evropa poput bicikla koji se uvijek mora kretati”, jer pada ako se prestane kretati. Gledajući Evropsku uniju danas, mogla bi se usporediti s biciklom čiji su kotači uklonjeni radi zamjene guma i čini se da niko nije posebno voljan da to popravi. Ovaj stav je bio očigledan tokom neformalnog samita koji je u Sloveniji održan u srijedu.
Na samitu je istaknuto jasno razilaženje između Evropske komisije, predvođene Njemicom Ursulom von der Leyen, koja se jasno zalagala za proširenje, i Evropskog vijeća, na čelu sa Francuzom Charlesom Michelom, koji je izrazio jasne rezerve u pogledu proširenja EU-a.
Michel je jasno rekao da nije tajna da 27 država članica ne misle isto o sposobnosti bloka da primi nove članice. Von der Leyen se, pak, zalaže za pridruživanje, ali ne sada i ne do 2030. godine, kako je predložila Slovenija, već tek “kada se ispune svi uvjeti“.
Naravno, Evropska unija nije imala pozitivno iskustvo sa svojim proširenjem na istok koje se dogodilo sa Rumunijom i Bugarskom, niti sa Višegradskom grupom, poznatom i kao zemlje V4 – Mađarska, Poljska, Slovačka i Češka, koje čine neformalni savez unutar EU-a koji se protivi liberalnoj demokraciji Zapada, podržava borbu za kršćansku Europu i, između ostalog, protiv je navodne dekadencije Zapada, emigracije i multikulturalizma.
Zarad sticanja prave slike treba reći da šest zemalja Zapadnog Balkana, odnosno Crna Gora, Srbija, Sjeverna Makedonija, Albanija, Kosovo i Bosna i Hercegovina, imaju ukupno manje od 18 miliona stanovnika i približno su veličine njemačke pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije. Njihov ukupni BDP uporediv je sa slovačkim. Ove brojke ne ukazuju na veličine koje bi mogle uzrokovati probleme Evropi.
Uporedo s opštom nevoljkošću Evropske unije, države Zapadnog Balkana imaju međusobna neslaganja i probleme. Uzmimo za primjer odnose Srbije i Kosova. Da ne spominjemo sveprisutnu korupciju i kriminal u većem dijelu regije. Nadalje, unutar EU-a postoji zabrinutost u pogledu nekih od ovih zemalja. Španija, na primjer, odbija priznati Kosovo jer opaža direktnu vezu između slučaja Kosova i katalonskog i baskijskog pitanja. Bugarska je uvučena u jezički spor sa Sjevernom Makedonijom, koja je morala promijeniti bivši naziv “Makedonija” zbog negodovanja Grčke da bi mogla započeti pregovore o pristupanju. Holandija ne želi da kriminalci iz Albanije, koja se trenutno bori protiv lanca trgovine drogom, mogu putovati i tamo ostati. Njemačku iritiraju očajni tražitelji azila, kao i oni koji dolaze kao posjetitelji i jednostavno ne odlaze. Francuska vidi regiju kao prepreku željenoj “strateškoj autonomiji” Evrope.
Ukratko, EU neprestano odugovlači integracijske procese zemalja regije i, s jedne strane, predstavlja kataloge zahtjeva o pitanjima kao što su demokracija, vladavina prava, borba protiv korupcije i slično, a s druge strane, promiče ulaganja i infrastrukturne programe. U stvarnosti, EU prvenstveno nastoji smiriti i održati političku klasu u regiji, koja postaje sve manje spremna da slijedi upute iz EU-a, pogotovo jer je Kina voljna, ne samo osigurati bezuvjetnu političku podršku već i tražiti direktne bilateralne kontakte sa strankama na vlasti.
Kina već ulaže milijarde u Zapadni Balkan, posebno u Srbiju, najveću državu u regionu sa sedam miliona stanovnika. Nadalje, Kina traži kulturni utjecaj putem svojih Konfucijevih instituta, kulturnih centara i medija, kao i kroz programe saradnje i razmjene s privatnim univerzitetima u regiji. EU, s druge strane, nema političku volju da spriječi Zapadni Balkan da ekonomski, a možda i politički, uđe u sferu utjecaja Kine. To pokazuje Emmanuel Macron, koji u „galskoj tradiciji“ vidi „stratešku autonomiju“ kao neku vrstu jednake distance od Kine i Amerike, kao i priliku da Francuskoj da veći status kao jedinoj nuklearnoj sili unutar EU-a. Tu je i Angela Merkel, koja je težila više konkretnim ciljevima, poput onog da ne ugrozi prodaju njemačkih automobila u Kini.
Predmet rasprave je kredibilitet EU-a kao partnera u regiji, što će imati strateške posljedice i za regiju i za EU, stvarajući vakuum koji Kina i Rusija mogu lako popuniti. Rusija iskorištava greške EU-a, koja godinama vodi politiku „smirivanja“ kako bi zadovoljila korumpirane političke elite Zapadnog Balkana. Na greškama, poput neuspješne politike vakcinacije EU-a, Rusija se uspjela nametnuti kao održiv igrač u vrijeme krize. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, najvažnija veza Vladimira Putina u regiji, koristi dobre odnose s njim ne samo za snabdijevanje stanovništva Srbije vakcinama, već i za dovođenje ljudi iz regije koji su svojevrsni vakcinacijski turisti. Ruska vakcina Sputnik tako je dobila geostrateški značaj.
Umjesto da se suoče s Kinom i Rusijom, države EU-a slijede svoje kratkovidne ciljeve vanjske i sigurnosne politike. Francuska i Grčka su 28. septembra najavile „strateški odbrambeni savez“ u Parizu. Te dvije zemlje nisu samo članice EU-a koje su prema članu 42:7 Lisabonskog ugovora obavezne da stoje jedna uz drugu u slučaju oružanog napada, već su i članice NATO-a, poput Turske, protiv koje je i formiran novi savez i koja je, kao i ostale balkanske zemlje, i dalje kandidat za članstvo u Evropskoj uniji.
Sve dok zemlje EU-a rade jedne protiv drugih na ovaj način, ne može postojati “strateška autonomija“. Ni samiti, ni rezolucije to neće promijeniti.
Bicikl će u međuvremenu i dalje stajati bez guma i bez vjerojatnih popravki u doglednoj budućnosti.
* Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency.
[ad_2]
Source link
#ANALIZA #Samit #Zapadni #Balkan #oko #njega