Život u tuđini i dokaz da se trud i rad isplati: Mlada Bosanka Emira Omanović opisuje svoje iskustvo kao učiteljica u Kocaeli-u (Turska)

Svaki početak je težak, ali mnogo puta smo svjedočili kako se taj teški početak isplati. Odlazak u drugu zemlju i započeti sve od nule, za svakoga je teška i hrabhra odluka. Emira Omanović je upravo jedna od takvih.

Emira je odlučila podijeliti svoju priču sa nama. Ovo je takođe primjer ljubavi prema profesiji i prenošenje emocija na ljude oko nas. U ovom slučaju emocije empatije, darežljivosti i  brižnosti. U nastavku ostavljamo priču naše Emire.

” Vjerovatno je ova ljubav prema uciteljstvu jos pocela iz djetinjstva kada sam jos kao sedmogodisnjakinja redala lutkice i barbike u ‘skolske klupe’ i u svesku koja je za mene bila skolski dnevnik svakoj dala neko ime i ocjenjivala njihove zadace. A naravno da je tu ljubav gajio i moj ucitelj Resad koji je i jedan od razloga za ovo sto i jesam danas. Dok sam i sama bila dijete,jako sam se radovala kad bih brinula o djeci sat dva,djeci od komsija i poznanika dok pozavrsavaju neke poslove.

A kada se ova dva korijena ljubavi spoje,jedan prema uciteljstvu,drugi prema djeci, nastaje najljepse cvijece zvano profesija.

Naime,po zavrsetku osnovne skole odlucih upisati medresu u mjestu gdje se nalazim.Nakon sto saopcih ljudima oko sebe tu vijest,neki misleci da se salim neki opet sa sazaljenjem pozelise mi srecu.Mada ja sam jos kao mala vjerovala da prava sreca dolazi samo od Gospodara.

Bilo je to kako lijepo tako i tesko iskustvo.U godinama kada najvise trebas porodicu ti se odvajas od nje,zatvaras se u dom sa vrsnjacima iz cijele Bosne i Hercegovine sa kojima dijelis ista osjecanja.

Ali kao sto sve prolazi,prodje i taj period,sa ove danasnje perspektive mogu reci jedan od ljepsih perioda.Tada postanes zreliji,hrabriji,spremniji da preskaces polahko one kamencice zvane iskusenja.Kamencice koje ti pomognu da izrastes u ‘insana’.

Zavrsena i medresa.Gdje dalje?! U glavi mnostvo nekih ideja se skupilo,neke su vise aktivne,neke pasivne pa cuce u nekom cosku i cekaju da ih neko ili nesto pokrene. Skolovanje u Turskoj? Zasto da ne.Vrijedi pokusati. 2013 godine odlazim u Tursku da ucim jezik. Da li je bilo lahko? Ne,nimalo.Dolazis u tebi koliko blisku toliko i stranu zemlju,ne znas jezik. Dok se boris da  savladas jezik, istovremeno upoznajes kulturu i ljude koji zive u njoj. İste te godine ulazim na prijemni ispit Marmara Univerziteta, jednog od prestiznih  u İstanbulu. U tom periodu nada i dova bile su moja dva najbolja prijatelja. Turski vec razumijem i pomalo pricam,ali ne toliko dovoljno da bih razumjela predavanja. Nakon samo mjesec dana budem obavjestena da sam primljena na zeljeni univerzitet,odsijek hemija. Nisam jos ni pocela a vec dobivam one rijeci ‘podrske’ .Neces moci naci posao sa tim odsİjekom.

Osjecanja pomijesana. Radujem se jer sam od toliko stranaca koji su radili prijemni ispit samnom bas ja ta koja je primljena,ali opet tu radost pritisce i strah kada na listi vidjoh da sam jedini stranac u razredu. Prvi razred,nista ne razumijem,padam na ispitima ali nastavljam dalje.Drugi razred vec pocinjem razumjeti pitanja na ispitu .Treci razred postajem osnivac kluba hemicara na univerzitetu.Tek u cetvrtom slijedi faza navikavanja kroz koju su moje kolege Turci vec prosli u drugom. İ da, 2018 diplomiram kao drugi najbolji student na odsijeku hemije. Zahvalim se ‘prijateljima’ nadi i dovi koje su bas kao pravi umjetnici uzeli kist u svoje ruke i one tamne boje pretvarale u nijanse roze.

Evo vec dvije godine radim u jednoj skoli u Turskoj (Kocaeli). Svu onu ljubav prema uciteljstvu i djeci kao sto vec ranije napisah dva korijena koja se spojise u najljepse cvijece maksimalno unosim u svoj posao. Voljeti posao koji radis,mogu reci da je jedan od najljepsih stvari koje ti ovaj zivot na dunjaluku moze pokloniti. Kada volis mjesto i ono sto radis onda ne gledas koliko je sati ostalo do zavrsetka smjene. Svaki pocetak je tezak. A svaka poteskoca sa sobom nosi i olaksanje.

Pogled prema svijetu ti se poromjeni. Ne bude to vise jednosmjerna ulica vec kruzni tok. U skoli gdje radim zahvaljujuci kolegama iz Rusije,Tunisa,Azerbejdzana i İndonezije stecem svakodenvno iskustvo o kulturama i drugih zemalja,a ne samo Turske. İnsan sto vise cita knjiga i obrazuje se sve vise shvaca koliko zapravo malo zna. Cesto nam dolaze profesori sa americkih univerziteta i pocaste nas predavanjem o nekim novim putevima obrazovanja. A ljudi ovdje,turci koliko vole Tursku toliko isto vole i Bosnu. Za njih nikad nisi,niti ces biti jedan stranac. Za Bosnu su spremni sve. Na gotovo svakom od mojih casova spomenem Bosnu,tako da su i moji ucenici prisvojili je.

Prije pandemije u mjesecu februaru,ulazim u razred,tisina.To je nepoznat pojam u nasem razredu.Na stolu me ceka jedna kutija.U kutiji neka suma novca i poruka ‘za ucenike u Bosni’. Moji ucenici,turci od svog dzeparca izdvojili su neku sumu da bi izmamili osmijeh na lice drugima. Ponekad od lekcije koja je na razrednom planu i programu ima nesto ono vaznije.Osjecaji.Empatija.Darezljivost.Briznost.

Zbog toga bas vam pisem o vaznosti ljubavi prema profesiji,o negledanju koliko je ostalo sati do kraja radnog vremena. Birajte posao koji volite,ne obazirujte se na ljude koje to ne svrtstavaju u rijec ‘posao’. Gajite nadu i dovu prema svemu sto cuci negdje duboko u vasem misicu zvano srce.”

Svako dobro

Selam iz Turske

Emira OMANOVİC

İnstagram profil: eobosnia