[ad_1]
Stipe Majić
Središnja Afrika mjesto je u koje se (puto)pisac, snimatelj i novinar Hrvoje Ivančić uvijek iznova vraća, tako da je svojih desetak putovanja u Afriku sažeo u svojoj četvrtoj knjizi naslova „Iza Mjesečevih planina” u kojoj opisuje svoja iskustva iz Konga, u čijim pokrajinama traju ratni sukobi, ali i doživljaje iz okolnih država.
Hrvoje Ivančić intenzivno putuje već godinama, uglavnom putuje prema istoku, do Bliskog istoka sve do Indije te na jug do centralne Afrike. Reporterski instinkt putovanja mu usmjerava u mjesta previranja i sukoba, kaosa, gladi i siromaštva kako bi domaću javnost preko novinske reportaže i dokumentarnog filma upoznao s patnjama i problemima u svijetu. Ipak, postao je svjestan kako je ta domaća javnost uglavnom zabavljena domaćim problemima, bez obzira koliko nekad nevažni bili.
Ivančića ne zanimaju egzotični zabavni parkovi za turističku industriju, muzeji, posjete turističkim atrakcijama, želi upoznati obične ljude jer turističke atrakcije ne daju mu uvid kako ljudi zaista žive u nekoj zemlji.
Pomalo je razočaran suvremenim putopisima koji postaju opisi turističkih senzacija, istiskivanjem reportaže kao novinskog žanra te općom nezainteresiranošću prosječnog čitatelja za ove teme.
Ivančićeva zadnja knjiga „Iza Mjesečevih planina” doživjela je ipak uspješno rasprodano prvo izdanje, tako da je potkraj prošle godine izdavač tiskao dodatnih 500 primjeraka knjige koja formatom premašuje klasični putopis, obogaćena je autorovim crno-bijelim fotografijama i sastoji se od niza povezanih priča, poglavlja, o ljudima, mjestima i događajima. Do sada je posjetio Kongo, Južni Sudan, Sudan, Ugandu, Ruandu, Burundi, Tanzaniju, Keniju i Etiopiju.
– Neprekinuti kolonijalizam u „srcu tame” –
Ugandu i Kongo Ivančić je prvi put posjetio 2010. godine, otkada se desetak puta vraćao u Centralnu Afriku u potrazi za knjigom, za pričom koje se sakrivala iza Mjesečevih planina.
„U početku mi je Afrika bila samo jedna nepoznata i neotkrivene egzotika, svaki korak na tom kontinentu bio mi je jednako lijep i uzbudljiv. S više putovanja i boljim upoznavanjem ljudi, običaja, geopolitičkih prilika i plemenskih zavada, sve više me počeo privlačiti kaos i sukob, a istok Konga je majka kaosa u kojem ne postoji državna vlast, a ako i postoji, nije na korist stanovništvu”, rekao je za Anadolu Agency (AA) Ivančić.
Današnje stanje, pogotovo u istočnom Kongu uvelike je posljedica brutalnog kolonijalnog odnosa iz prošlosti, s tim da je Kongo, zbog pozicije u srcu kontinenta, u „srcu tame”, kako je pisac Joseph Conrad nazvao ovaj dio Afrike, posljednji koloniziran, najprije od belgijskog kralja Leopolda II, nazvanog “bijeli kralj crne smrti” koji je s ovog područja eksploatirao bakar, slonovaču, potom sirovu gumu i dijamante, pri čemu je, procjenjuje se, nasilno stradalo oko 10 milijuna pripadnika plemena s područja Konga. Belgijska kolonizacija, po odnosu prema lokalnom stanovništvu, jedna od najbrutalnijih u povijesti, okončana je 1960. godine uspostavom sadašnje Demokratske Republike Kongo, no taj proces nastavljen je suptilnije sve do danas. Kongo je mjesto suvremene eksploatacije rijetkih metala i rudača neizostavnih u dijelovima suvremene elektronike, mobitele, računala i baterija. Kolonizator u obliku bezobličnog, velikog kapitala još uvijek uspijeva zahvaljujući neslozi lokalnih plemena, koje se oduvijek potajice naoružavalo iz inozemstva, kako bi moćnici pomoću „divide et impera” na jednostavniji način došli do resursa.
– Mobitel dvostruki uzrok migracije –
Pojam Afrike kojeg Europljani često koriste zbirno za sve države na kontinentu, zapravo je širok pojam, kako kulturno, ekonomski, tako i teritorijalno, postoji Južna, Sjeverna, Arapska, Supsaharska Afrika te brojne države s različitim političkim uređenjima.
„Ne možemo reći da ljudi iz svih tih zemalja migriraju u Europu, ali logično je da je glavni uzrok migracija ekonomski. Tome je pridonijela činjenica da su ljudi vidjeli da negdje postoji puno bolji život jer realno je da čovjeka, ako ne zna za bolje, ono malo što ima – manje boli. Uvidu o postojanju boljeg života tamo negdje u Europi puno su doprinijeli internet i moderni mediji koji su u zadnja dva desetljeća premrežili cijelu zemaljsku kuglu, pa i Afriku u kojoj postoje sela bez struje, vode, ičega, ali svaka kuća ili tinejdžer imaju neki jeftini kineski mobitel. Na svakom brdu su postavljene antene kako bi imali mobitele ili pametne telefone”, pričao je Ivančić, dodavši:
„To je paradoks, ali ono zbog čega se događaju ratovi u Africi i zbog čega se Afrika posredno mijenja jesu upravo komunikacije preko kojih su ljudi osvijestili da negdje postoji puno bolji život, ali kao poticaj za migracije ne bih isključio ni krijumčarske mreže koje na tim ljudima zarađuju, koji namame ljude kako bi im uzeli novac kojega je obitelj godinama štedjela da krenu u Europu”.
Uz krijumčarski marketing i biznis, uzrok brojnih migracija su i nepostojanje perspektive te mitologizacija Europe.
Kao što i Europljani mitologiziraju Afriku i stvaraju sliku o njoj koja nije realna, a koja je ušla u umove ljudi iz popularne literature i filmova, isto tako Afrikanci imaju tu sliku bogate Europe, jer jedine Europljane koje su upoznali na svom tlu bili su bogati bijeli kolonizatori, pojašnjava.
– Gdje sigurno turistički otputovati u Afriku –
Ni danas siromašni Europljani ne putuju u Afriku, bilo to turistički, poslovno ili u ulozi diplomata.
Ivančić kaže da čak kao reporter avanturist i znatiželjnik, putnik u Afriku ima novca za povratnu avionsku kartu koja košta oko 700 eura, što je novac kojeg tamošnji ljudi mogu zaraditi za tri godine napornog rada.
„Regija koju sam posjećivao su središnja i istočna Afrika. To su uglavnom sigurna područja gdje su, osim na područjima zahvaćenih ratom, najveći problem na ulicama sitne krađe i pljačke. Ljudi kad su u neimaštini, kad vide imućnog stranca, rado će ukrasti mobitel ili fotoaparat. Zanzibar bi bio najlagodnija i prihvatljivija destinacija za europske turiste, to je otok s puno turističkih naselja i bungalova”, preporučuje Ivančić.
– Dvije strane korupcije –
Glavni motiv Ivančićevih putovanja bio je veliki rat u regiji Velikih jezera koji se dogodio krajem 90-ih i početkom 2000-ih godina u Kongu u kojega su bile upletene sve okolne države. To je rat koji je promijenio političke snage u ovoj regiji i sve što se događa danas produkt je tog rata, nakon kojeg su karte nanovo podijeljene, kazao je Ivančić.
„Pišem priče o malim ljudima, teško mi je proniknuti u geopolitičke tajne i ugovore, ali jasno je da veliko bogatstvo koje Kongo ima: kobalt, zlato, dijamanti, koltan i bakar koji se iskapaju – negdje moraju završiti. Najveći dio ljudi u Kongu živi s dolarom i pol dnevno, dok su s druge strane njihovi političari među najbogatijima na svijetu, ni Europa nema tako bogate političare kao što ih ima Afrika. Razinu korupcije u Africi nemoguće je pojmiti iz europske perspektive. Riječ je o jednadžbi u kojoj imamo zemlju bogatu resursima, siromašan narod i bogate političare. Netko očito korumpira političare ne bi li jeftino izvlačio rudna bogatstva za industriju i svjetski kapital”, tvrdi.
„Idealno bi bilo da se plemena ujedine i zagospodare vlastitom zemljom, ali danas je to nemoguće, pa tko gospodari vlastitim bogatstvima?!”, zaključuje Ivančić i naglašava:
„Naravno da nije kriv samo zapadni bijeli čovjek koji je tamo došao eksploatirati rudna bogatstva, iako je tako sve započelo, otvaranjem Afrike svijetu i njezinim ulaskom u tokove svjetske ekonomije. Na kraju, korupcija ima dvije strane: onog koji korumpira i onog koji je korumpiran, tako da nije sva odgovornost na zapadnom čovjeku.”
– Rješenje je u evoluciji svijesti stanovnika –
Uz vremenske prilike, odnosno sezonu suše i kiše, trenutno je rat glavni uzrok gladi u Africi. Svaki čovjek u prirodi ima nagon da se prehrani, tako da uzrok gladi ne može biti neznanje ili lijenost naroda, to su neke od predrasuda koje imamo u Africi, upozorava Ivančić.
„Oni koji daju milostinju siromašnima, zapravo im najviše odnemažu, da citiram Oscara Wildea, jer im pomažu taman toliko da drže glavu iznad vode, ne daju im da padnu kako bi se iz toga izrodilo nešto novo. Uvijek to siromaštvo pluta na površini, kao neka mrlja. Ljudi često peru svoju savjest i empatični su, uglavnom s tugom i bijedom, rijetko s uspjehom i srećom. Mislim da direktne, osobne akcije pomoći Africi neće promijeniti tamošnju lošu situaciju, mogu je ublažiti, kao malo medicine stavljene na ranu koja neće zacijeliti bez sustavne operacije. Ipak, plemenito je pomagati drugima, čovjek se osjeća bolje. Teško je mijenjati stvari u Africi ako nisi u Africi, jer tanka je granica između neokolonijalizma i želje da se pomogne”, mišljenje je Ivančića.
Putopisac Hrvoje Ivančić, koji za sebe kaže kako je na duge staze optimist što se tiče ljudskog roda, misli da bi tamošnji ljudi trebali sami sebi pomoći kroz civilne organizacije.
Kao primjer, navodi neformalnu organizaciju „Lucha” sa istoka Konga koja broji oko 2.000 mladih, obrazovanih ljudi koji su počeli nenasilnim metodama ukazivati na to što se događa Kongoancima, mobilizirati ljude putem mobitela i aplikacija za komunikaciju.
„To je potpuni paradoks, da se iz Konga izvlači rudača najvažnija za proizvodnju mobilne telefonije i ta rudača se, nakon što je izvučena iz Konga, vraća čudnim putevima iz Kine na tržište u Kongo. Prema resursima rudače, Kongoanci bi trebali imati najbolje mobitele na svijetu po najjeftinijim cijenama, ali nemaju”, rekao je Ivančić.
Mi, koji smo sa strane, trebali bi upravo takvim ljudima pomagati da nešto naprave kroz evoluciju svijesti, a ne kroz revoluciju koju je Che Guevara probavao 60-ih godina, zaključuje Ivančić.
[ad_2]
Source link
#Istok #Konga #majka #kaosa
