Kako odgojiti emocionalno stabilno dijete i zašto je ključna prva godina života?

Rano djetinjstvo je najkritičniji i najranjiviji period u razvoju djeteta, ako u prvim godinama ne dobiju zaštitu i njegu, vjerojatnije je da će u razvoju, kao i u odrasloj dobi, imati emocionalne poteškoće – ma koliko se mi trudili kasnije nadoknaditi izgubljeno. Uloga roditelja u razvoju bebe neizmjerno je važna. Iako je dijete rođeno s jedinstvenim biološkim nasljeđem, njegova budućnost predodređena je i načinom na koji se roditelji brinu o njemu. Ako roditelj primjereno odgovara na potrebe bebe za blizinom, sigurnošću i emocionalnom bliskošću, razvit će osjećaj sigurnosti, jer beba zna da će mama ili tata biti dostupni i osigurati joj zaštitu. Tada je riječ o sigurnoj privrženosti. Kako beba raste, prema roditelju se odnosi kao prema sigurnoj bazi i vjeruje da će biti tu kada ih zatreba. Zato se može slobodno posvetiti istraživanju okoline i ispunjavati svoj potencijal za učenjem i razvojem.

Važno je znati kako nećemo uvijek moći odgovoriti na svaki djetetov poziv. No, kada razumijemo zašto naša beba učestalo plače i zove nas, dat ćemo sve od sebe kako bismo joj pokazali da smo tu za nju. Ako se ponavljaju za bebu negativna iskustva u kojima se ne udovoljava njezinoj potrebi za bliskošću i sigurnošću, dijete će se osjetiti nesigurno, nevoljeno ili bezvrijedno. Tada je riječ o nesigurnoj privrženosti, iz koje se kasnije mogu razviti djetetova loša slika o sebi i vjerovanja da nije vrijedno tuđe pažnje, ljubavi, te teškoće u uspostavljanju odnosa povjerenja.

VAŠA REAKCIJA I BEBINI OSJEĆAJI. Već tijekom prvih mjeseci života, djeca raspoznaju emocionalne poruke koje im šalju odrasli i prilagođavaju se emocionalnom tonu osobe koja je u dodiru s njom. Bebe osjećaju ali nemaju razvijenu mogućnost mišljenja i zato preuzmu osjećaje koje osjete od osoba koje se brinu za nju – smirene su kada ste vi smireni, a nesretne kada ste i vi nesretni. Kada ima samo tri mjeseca, beba reagira na ton kojim mu se obraća odrasla osoba. Krajem šestog mjeseca života, dijete razlikuje osnovna emocionalna stanja onoga tko za nju brine, a oko sedmog mjeseca, beba povezuje ton glasa i izraz lica za razumijevanje osnovnog emocionalnog stanja odrasle osobe. Između osmog i devetog mjeseca, djeca uočavaju smisao emocije kao reakcije na neki događaj i počinju tražiti podatke o emocionalnom stanju odraslih koji se za njih brinu, kao uporište za vlastito ponašanje i vlastite emocionalne reakcije.

UČENJE O EMOCIJAMA. Uspostava regulacije emocija iznimno je važan dio razvoja djeteta; beba treba naučiti kako prilagoditi svoje emocije različitim situacijama, nositi se s frustracijom ili stresom, prepoznati kada je u opasnosti a kada može uživati u odnosu s drugima iz okoline. Također, ona uči i kako se može nositi sa strahom ili tjeskobom. Upravo zato su roditeljske reakcije jako važne, kao i njihova usklađenost s djetetovim. Kada ne odgovorimo na potrebe djeteta, ne dajemo mu niti model s kojim se može nositi s emocijama koje proživljava, već je ono prepušteno samo sebi i svojim nezrelim načinima nošenja s time što osjeća. Primjerice, kada je beba u stanju visokog stupnja uznemirenosti, a roditelj na to ne odgovori na primjeren način, ona će se sa stresom nositi na možda i neprimjerene načine: ispadima bijesa, agresijom ili drugim neprimjerenim ponašanjem. Isto tako, ako se ovo ponavlja i beba se ne nauči samoregulaciji, postat će preosjetljiva na stresne situacije, što kasnije može rezultirati vrlo niskom tolerancijom na stres i frustraciju. Također, kada roditelj odobrava i potiče samo određeni dio djetetovog unutarnjeg života – primjerice, samo njegovu pobuđenost, angažman i aktiviranost ali ne i pasivnost, ili samo obraća pozornost na dijete kada se ono osjeća loše, a ne i kad se osjeća dobro, djetetu pokazuje koji dio sebe “treba” pokazivati u međuljudskim odnosima. Svojim ponašanjem i reakcijama roditelj djetetu pokazuje i da ga razumije ili ne razumije, te je li sigurno svoje osjećaje dijeliti s drugima.

RAZUMIJEVANJE DRUGIH. Važno je znati da malo dijete ne razlikuje sebe od drugih i ne zna da je jedinstvena osoba, što znači i da svoj identitet razvija na način da se ogleda u reakcijama drugih oko sebe. Kada nam je u stresnim situacijama teško imati empatiju prema djetetu, i ne prepoznamo njegovo unutarnje stanje, već ostanemo neosjetljivi na njegove potrebe, znak je da nam nedostaje empatije prema njemu. Empatija je sposobnost za prepoznavanje kako se druga osoba osjeća, a kada roditelj ne odgovori ili ne prepozna kako se dijete osjeća, dijete ne može doživjeti kako drugi mogu prepoznati i reagirati na njegovo traženje bliskosti i emocionalne prisnosti, nakon čega kasnije ni ono samo nije u mogućnosti razumjeti i biti osjetljivo na unutarnja stanja i potrebe drugih oko sebe. Drugim riječima, mi smo svom djetetu model ponašanja iz kojega će i njegove reakcije kasnije biti stvarane.