Posmrtni ostaci Almira Halilovića pronađeni u grobnici u Kalinoviku: Bit će ukopan ove godine pored brata Esnafa
Almir Halilović nestao je na području mjesta Baljkovice općina Zvornik, a njegovi posmrtni ostaci su u junu prošle godine ekshumirani na lokalitetu Dobro Polje, općina Kalinovik
oplo ljeto 1995. godine. Juli mjesec u Srebrenici. Nekada bogata čaršija proživljavala je pakao. Granatiranja, glad i strah su bili svakodnevnica. Međutim, ono što je slijedilo bio je najgori scenarij za jedan narod. Rastanci muževa, djece, očeva i braće od supruga, djece, sestara. Žene, djeca i starci su krenuli prema Potočarima, a muškarci su kroz šumu pokušavali doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja.
Hiljade muškaraca i dječaka ubijeno je u genocidu kojeg su u Srebrenici u julu 1995. godine počinile srpske vojne, policijske i paravojne formacije. Almir Halilović je jedan od njih. U trenutku smrti imao je samo 20 godina.
Pokušavajući doći do slobodne teritorije ubijen je, a njegovi posmrtni ostaci će biti ukopani na kolektivnoj dženazi u julu ove godine u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Nestao je na području mjesta Baljkovice općina Zvornik, a njegovi posmrtni ostaci su u junu prošle godine ekshumirani na lokalitetu Dobro Polje, općina Kalinovik.
Ubijen je i njegov brat Esnaf koji je imao samo 19 godina. Esnaf je ukopan prošle godine na kolektivnoj dženazi u Potočarima.
Almir je tokom rata ostao bez majke, ubijena je u jednom od mnogobrojnih granatiranja u Srebrenici. Otac je 1992. godine otišao na posao i nikada se nije vratio. O njemu, bratu i dvije sestre brinuli su se amidža Sabahet i strina Rahima.
Rahima Halilović danas živi u Vogošći, a povremeno ide i u Srebrenicu. U genocidu počinjenom u julu 1995. godine u Srebrenici ubijen joj je veliki broj članova bliže i dalje familije.
“Almir je od djevera sin. Živjeli smo zajedno. Otac im je otišao da radi u jednoj firmi i nikada se nije vratio. Majka im je poginula 1993. godine. Poginula je u kući. Od tada su Almir, Esnaf, Hasiba i Timka živjeli sa nama”, ispričala je Rahima za Anadolu Agency (AA).
Kako je kazala, Almir se zaposlio, radio je u Užicu.
“Došao je kući i tada je počeo rat u BiH. Više se tamo nije vratio. U Srebrenici smo živjeli do 1995. Tada su on, Esnaf i moj muž Sabahet otišli prema šumama kako bi prešli do slobodne teritorije. Mi smo otišle u Potočare, a oni preko šuma. Rastali smo se u Srebrenici. Bilo nas je strah. Jednom su krenuli, pa se vratili. Svi smo bili izgubljeni, nismo znali šta se dešava niti šta će biti. Nismo vjerovali da će ovako biti. Vjerovali smo da ćemo se opet sastati, ali to se nije desilo”, prisjetila se Rahima.
Nakon toga za Esnafa ništa nisu čuli, ali su im ljudi govorili da su Almira viđali na tom putu.
“Ko god je prešao pitao me je: ‘Zar Almir nije došao?’. Govorili su da prelazi ali nikada nije došao. Ništa o njemu nismo znali dok me nisu nazvali iz Visokog i kazali da je pronađen u Kalinoviku. To je bilo u aprilu. Vidjela sam kosti. Pronađen je veliki dio posmrtnih ostataka”, ispričala je Rahima.
I Almir će biti ukopan pored brata Esnafa.
“Teško je. Nema ga toliko vremena ali teško je. Čekala sam da se pronađe ali teško je jer su mi kao i moja djeca. Zajedno smo živjeli. Nismo se odvajali. Bio je dobar, sve su me slušali”, kroz suze je kazala Rahima.
Posmrtni ostaci muža Sabaheta su pronađeni 1997. godine.
Almir i Esnaf nisu bili oženjeni. Iza ove porodice su ostale samo dvije sestre koje danas žive u inostranstvu.
U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada je ukopana 6.671 žrtva genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci preživjelih članova porodica.
Još uvijek se traga za oko 1.000 žrtava genocida u Srebrenici.
